Branko Milutinović nije otišao u Kopenhagen da napravi kompaniju. Otišao je jer mu je Microsoft 2007. ponudio posao, i posao je bio dobar. Bio je diplomiran inženjer elektrotehnike s Beogradskog univerziteta. Generacija koja je punoljetnost dočekala uz zvuk sirena iz 1999. i koja je odrastanjem naučila da se pametni odlaze. Nije ih trebalo nagovarati.
Ali 2009. se vratio. Otac mu je bio bolestan. To je i sve što se mora reći o razlogu.
U Beogradu su ga čekali Ivan Stojisavljević i Milan Jović. Kolege s Microsofta koji su se u isto vreme vraćali, svako sa vlastitim razlogom ili bez njega. Trojica inženjera s ušteđevinom za jednu godinu, bez investitora, bez iskustva u gaming industriji, bez nikoga u srpskom tech sektoru ko je to ranije uradio. Dali su algoritmu zadatak da smisli naziv kompanije. Algoritam je izbacio: Nordeus. Prihvatili su bez rasprave i krenuli dalje.
Svako ko ih je znao rekao im je da su ludi. To je bila standardna reakcija za 2010. Za osnivanje gaming studija u Srbiji, bez investitora, u gradu gdje venture kapital gotovo nije postojao, u trenutku kada App Store nije ni imao tri godine. Tržišta za srpske mobile igrice nije bilo, jer nije bilo tržišta za mobile igrice uopšte. Ono što je postojalo, bila je samouvjerenost trojice inženjera koji su imali jedan dobar problem i htjeli da ga reše.
Top Eleven Football Manager je izašao iste godine. Igra je bila jednostavna: ti si menadžer fudbalskog kluba, buduješ tim, takmičiš se sa igračima širom sveta. Nije bilo ničeg posebno radikalnog u konceptu. Ali igra je radila, radila je fino, i milionima korisnika koji su bili dovoljno strastveni prema fudbalu. A ko na ovoj planeti nije. To je bilo dosta. [VERIFY: Nordeus je navodno bio profitabilan već tri nedelje posle lansiranja.] Do avgusta 2011. Top Eleven je prestigao EA Sports kao najpopularnija sportska igra na Facebooku, s 3,7 miliona aktivnih korisnika mesečno i 750.000 koji su se prijavljivali svakog dana.
Adresa u Novom Beogradu nikome od tih korisnika nije bila važna.
Šta znači bootstrapping kad nemaš od koga da uzmeš novac
Postoji jedna razlika u bootstrap pričama sa Balkana i onima iz San Francisca koja se uvijek izgubi u prijevodu. Kad američki osnivač kaže "bootstrapped", misli: imali smo opciju uzeti novac ali smo je odbili jer smo htjeli zadržati kontrolu. Kad beogradski osnivač kaže "bootstrapped", misli: nismo imali ko da nam da novac, pa smo morali s onim što imamo. Nordeus je bio i jedno i drugo. Ali je ključno to što su, čak i kad je novac s kamatom stigao kao opcija, ostali pri svom. Profitabilnost im je bila jedini investitor koji im je trebao.
Deset godina. Jedna igra. Jedan grad. José Mourinho. Tada trener Real Madrida, najsviđaniji taktičar na planeti. 2013. je postao globalni promoter Top Elevena. Igra je prevedena na 42 jezika. Skinuta 220 miliona puta. Broj aktivnih igrača u jednom trenutku dostigao je 11 miliona mesečno. Milutinović je, prema onome što su kolege govorili, lično intervjuisao svakog ko se zaposlio u kompaniji, sve dok ih je bilo oko stotinu i osamdeset. I nastavio da to radi godinama posle, svaki novi zaposleni, svaki put.
To nije bio startup u uobičajenom smislu. Bio je to projekt strpljenja.
Strpljenje je u tech industriji rijetka vrlina. I u dolini silikonskoj još rjeđa. Fondovi imaju fond-year rokove. Osnivači imaju burn rate i runway. Čitava industrija je organizirana oko brzog rasta i bržeg izlaska. Nordeus je izgradio nešto obrnuto: jedno, polako, dobro, dugo. I upravo ta sporost je postala moat koji se nije mogao kupiti.
Prvog juna 2021.
Vijest je stigla kako vijesti uvijek stignu: saopštenje na engleskom, prenijeto u domaćim portalima za sat vremena, a WhatsApp grupama za trideset minuta. Take-Two Interactive. Kompanija iza Grand Theft Auto i Red Dead Redemption, dakle ne neka nišna firma nego industrija. Kupila je Nordeus za do 378 miliona dolara. Prvih 225 miliona upfront: gotovinom i dionicama Take-Two-a. Ostatak vezan uz buduće performanse.
Beograd je vijest primio onako kako prima sve vijesti koje ga iznenade na dobar način. S mješavinom ponosa i laganog nevjerenja. Kao da nismo sigurni da smo zaslužili ovo, ali smo svakako ponosni. Komentari su bili brzi i uniformni: konačno. I to je moglo. Od nas je izašlo nešto.
Ali "nešto je izašlo" je pogrešna rečenica. I upravo tu grešku vrijedi ispraviti.
Ništa nije izašlo. Sve je ostalo.
Nordeus je ostao u Beogradu. Osnivači su ostali. Sto osamdeset zaposlenih je ostalo. Odmah posle akvizicije, kompanija je osnovala fondaciju s početnim budžetom od tri miliona dolara namijenjenu unaprjeđenju obrazovnog sistema u Srbiji. Nordeus Hub. Besplatni co-working prostor za ljude iz gaming industrije. Ostao je otvoren. Nordeus je opremio laboratorije na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Istom fakultetu s kojeg je Milutinović diplomirao. Sa osamdesetak novih računara za sljedeće generacije IT inženjera.
Srpska gaming industrija, koja je 2020. generisala oko 120 miliona eura prihoda i imala oko 120 kompanija, studija i indie timova, nastavila je da raste. Tenderly, blockchain developer platforma iz Beograda, danas ima više od 58 miliona dolara financiranja. Mladi inženjeri u regionu osnivaju kompanije s manje straha od generacije prije.
Šta zapravo donosi prvi pravi izlaz
Ovako funkcionišu prvi pravi izlazi u ekosistemu koji ih dosad nije imao: ne primarno kroz novac.
Novac od akvizicije. Bez obzira na to koliko je velik. Podijeli se na putu. Osnivači, zaposleni, porezi, reinvesticije. Nestane za nekoliko godina, transformisan u nekretnine, fondacije, angel cheque-ove i penzijske planove. Ono što ostane je daleko trajnije i daleko vrijednije od bilo kojeg broja u bilanci.
Ostaje dokaz da je moguće.
Prije Nordeusa, moglo se zamišljati da neko iz Beograda napravi globalnu kompaniju. Moglo se čitati o tome u stranim magazinima, naći primjere iz Estonije ili Poljske, reći: pa vidi, i tamo može. Posle Nordeusa, nije potrebno zamišljati. Postoji adresa u Novom Beogradu gdje se to desilo. Postoji čovjek koji se vratio zbog bolesnog oca i ostao da izgradi nešto za 220 miliona korisnika. Postoji broj. 378 miliona dolara. Koji je dovoljno konkretan da ga mladi inženjer u garazi ne može odbaciti kao slučajnost ili sreću.
To je ono što se zove kulturna dozvola. Dozvola da vjeruješ da vrijedi pokušati, jer je neko ko je izgledao isto kao ti. Isti grad, ista škola, isti kontekst, ista ušteđevina od jedne godine. Probao i uspio. Ne negdje drugdje. Ovdje.
Balkanci imaju jedan mali problem s izlazima: previše ih gledamo kao odlaske. Milutinović je napravio nešto obrnuto. Ušao je dublje u Beograd, kad je trebalo otići, i ostao kad je trebalo ići dalje.
Sljedeći put kad neko u garazi sjedi s algoritmom koji mu daje naziv kompanije i s ušteđevinom za godinu dana. U Sarajevu, Skoplju, Prištini, Podgorici, bilo gdje. Znat će šta je strukturno moguće. Neće morati da zamišlja. Neće morati da gleda ka Berlinu ili Londonu kao jedinom dokazu da se može.
To je jedino što prvi izlaz treba da uradi. I Nordeus ga je, između ostalih stvari, uradio.